Nacionalno i univerzalno u romanu "Seobe" Miloša Crnjanskog
* * Srbi su narod koji preko svog inata i obraza veoma teško, ili nikako ne prelazi. Mnogi mali narodi su se povinovali volji vladara. pa sada naizgled žive boljim, mirnijim životom.
* * Ali mi, mi nikada nismo hteli ono što se od nas zahtevalo, nekad ni sami ne znamo šta tačno želimo. Jedno je sigurno, nikada nismo prihvatali nepravdu i uvek smo bili ponosni i s punim ustima izgovarali reč "pravoslavlje", "Srbi" pa i "majka Rusija" ; oduvek smo je smatrali našom majkom koja će u svakom trenutku pomoči svom nejakom sinu ( sinu - zbog naše ratne istorije). Seobe kao pojava i "Seobe" kao delo su nečto nacionalno i svetsko. Kao i svi, oduvek smo želeli nešto bolje, tražili sigurnu luku za spas i smirenje. Ratovali smo ne znajući za koga i zarad čega,; uvek smo bili spremni za borbu : protiv nepravde, gladi, umiranja,; baš kao i svi ljudi ovog sveta. Tema "Seoba" je nacionalna, svetska i univerzalna.
Nacionalna zbog toga što govori o seobi jednog izmučenog, umornog, bolesnog naroda. Samim tim je i svetska jer govori o sudbini svih naroda u tom trenutku ; o nemirima, nemoći i borbi za nešto veće, što svi zaslužujemo. Ta tema je savremena i svevremena ; svako od nas se u životu na neki način seli. Seobe su fizičke, ali važniji aspekt seoba je je duhovni ( kao da i fizički nije bio dovoljan?!). Takođe je veoma univerzalna , jer je svako podložan seobama. Čovek uvek traži nešto nešto lepše, bolje, sigurnije; nikada nije zadovoljan sadašnjim životom, uvek teži nekoj promeni. Svi smo mi osetili, ili ćemo osetiti teret seoba na svojoj koži. To je ta univerzalnost ; patnje, želje snovi, zvezde, sloboda i želja; to nam je svima zajedničko. Želje se mogu razlikovati, ali to je zbog toga što nam različite stvari i "pobede" pružaju uspeh, mir , slobodu, ljubav, toplinu.
Vuk Isakovič predstavlja težnju za eterizacijom, nestajanjem, prosto izdizanjem iz teške, močvarne, zagušljive stvarnosti. On je sumatraista, pa baš kao i svi mi, sanja, želi i bori se za "bolje sutra", traži spokoj i slobodu, ato mu predstavlja Rusija, koja je oličenje pravoslavlja, koje mu čini mi se, jedino pruža utehu.
Njegovu ženu Dafinu potpuno druge stvari dovode do tog cilja : ljubav, pažnja, dodir, svopšta i stalna prisutnost, i sve radi zarad toga, baš kao i svako od nas, kad se bori za svoje ciljeve. To i jeste ispravno i važno i za to se živi.
Pojedini likovi u ovom romanu nam pokazuju raznolikost, ličnost njihovih, samim tim i naših snova, želja i zvezda. Pored svih tih različitosti svima nam je univerzalan cilj, to jest ostvarenje cilja. Kada izgubimo te težnje , a posle njih "ne dođu" nove, mi više ne živimo, mi životarimo i lagano duhovno umiremo.
Sve te želje i događaji se mogu preneti i na kolektivni lik slavonsk - podunavskog polka; svima nam treba isto; na kraju se sve svodi na isto, na istu sudbinu, gubitke, stradanja, no to je sve neizbežno zarad nekog (našeg) cilja.
* * Svi smo mi Vuk Isakovič, želimo, sanjamo, maštamo o nekom potpuno drugačijem svetu i životu. Pratimo svoju zvezdu, težimo da je dotaknemo, nekad dostignemo.
Svet baš i ne mari za pojedinca, kao da je ( pojedinac) zarobljen u mulju, koji neko boji u roze i plavo ( za dečake :) ), da bi nam rekao da grešimo, opovrgao naše snove i želje i da nam je ovde sasvim dobro, pa da nema razloga da sanjamo, da se borimo, težimo... Šta tom pojedincu, koji smo svi mi, preostaje? - Da se bori, da želi, sanja, voli, mašta, pokušava, teži nekom boljem , svetlijem svetu, ali da pritom ne zaboravi da živi ovaj život, pa ko zna, možda se sve te težnje, snovi približe, pa ih mi ostvarimo. Dok u životu imamo zvezdu, to jest naš cilj mi smo živi.
* * Ali mi, mi nikada nismo hteli ono što se od nas zahtevalo, nekad ni sami ne znamo šta tačno želimo. Jedno je sigurno, nikada nismo prihvatali nepravdu i uvek smo bili ponosni i s punim ustima izgovarali reč "pravoslavlje", "Srbi" pa i "majka Rusija" ; oduvek smo je smatrali našom majkom koja će u svakom trenutku pomoči svom nejakom sinu ( sinu - zbog naše ratne istorije). Seobe kao pojava i "Seobe" kao delo su nečto nacionalno i svetsko. Kao i svi, oduvek smo želeli nešto bolje, tražili sigurnu luku za spas i smirenje. Ratovali smo ne znajući za koga i zarad čega,; uvek smo bili spremni za borbu : protiv nepravde, gladi, umiranja,; baš kao i svi ljudi ovog sveta. Tema "Seoba" je nacionalna, svetska i univerzalna.
Nacionalna zbog toga što govori o seobi jednog izmučenog, umornog, bolesnog naroda. Samim tim je i svetska jer govori o sudbini svih naroda u tom trenutku ; o nemirima, nemoći i borbi za nešto veće, što svi zaslužujemo. Ta tema je savremena i svevremena ; svako od nas se u životu na neki način seli. Seobe su fizičke, ali važniji aspekt seoba je je duhovni ( kao da i fizički nije bio dovoljan?!). Takođe je veoma univerzalna , jer je svako podložan seobama. Čovek uvek traži nešto nešto lepše, bolje, sigurnije; nikada nije zadovoljan sadašnjim životom, uvek teži nekoj promeni. Svi smo mi osetili, ili ćemo osetiti teret seoba na svojoj koži. To je ta univerzalnost ; patnje, želje snovi, zvezde, sloboda i želja; to nam je svima zajedničko. Želje se mogu razlikovati, ali to je zbog toga što nam različite stvari i "pobede" pružaju uspeh, mir , slobodu, ljubav, toplinu.
Vuk Isakovič predstavlja težnju za eterizacijom, nestajanjem, prosto izdizanjem iz teške, močvarne, zagušljive stvarnosti. On je sumatraista, pa baš kao i svi mi, sanja, želi i bori se za "bolje sutra", traži spokoj i slobodu, ato mu predstavlja Rusija, koja je oličenje pravoslavlja, koje mu čini mi se, jedino pruža utehu.Njegovu ženu Dafinu potpuno druge stvari dovode do tog cilja : ljubav, pažnja, dodir, svopšta i stalna prisutnost, i sve radi zarad toga, baš kao i svako od nas, kad se bori za svoje ciljeve. To i jeste ispravno i važno i za to se živi.
Pojedini likovi u ovom romanu nam pokazuju raznolikost, ličnost njihovih, samim tim i naših snova, želja i zvezda. Pored svih tih različitosti svima nam je univerzalan cilj, to jest ostvarenje cilja. Kada izgubimo te težnje , a posle njih "ne dođu" nove, mi više ne živimo, mi životarimo i lagano duhovno umiremo.
Sve te želje i događaji se mogu preneti i na kolektivni lik slavonsk - podunavskog polka; svima nam treba isto; na kraju se sve svodi na isto, na istu sudbinu, gubitke, stradanja, no to je sve neizbežno zarad nekog (našeg) cilja.
* * Svi smo mi Vuk Isakovič, želimo, sanjamo, maštamo o nekom potpuno drugačijem svetu i životu. Pratimo svoju zvezdu, težimo da je dotaknemo, nekad dostignemo.
Svet baš i ne mari za pojedinca, kao da je ( pojedinac) zarobljen u mulju, koji neko boji u roze i plavo ( za dečake :) ), da bi nam rekao da grešimo, opovrgao naše snove i želje i da nam je ovde sasvim dobro, pa da nema razloga da sanjamo, da se borimo, težimo... Šta tom pojedincu, koji smo svi mi, preostaje? - Da se bori, da želi, sanja, voli, mašta, pokušava, teži nekom boljem , svetlijem svetu, ali da pritom ne zaboravi da živi ovaj život, pa ko zna, možda se sve te težnje, snovi približe, pa ih mi ostvarimo. Dok u životu imamo zvezdu, to jest naš cilj mi smo živi.
Коментари
Постави коментар